-Daj dvaje’s dinara!
-Nemamo! Život je skup! – reče oholo devojka i zalupi vrata skupocenog automobila. Zapljusnu teškim mirisom parfema koji je ostavljala daleko za sobom.
-Baš je neprikladan za vrućinu od četrdest stepeni. – pomislila je, dok je mladić koji je bio sa njom, skoro ne zakači ramenom u prolazu. Zgranuto ih je ispratila pogledom.
Zora ovoga puta, bez uobičajenog tereta, samo sa malim džakom do pola napunjenim, se smešila. Stajala je i gledala u automobil, čija se metalik siva boja presijavala. Delovao je moćno, nema šta..
-Sramota – prošaputala je i nastavila žurno, kada je Zora iznenada počela da peva neku staru poznatu pesmu.
Scena je bila neprijatna, a ona kao da je pesmom htela da je što pre izbriše. To je bio njen način. Da briše i zaboravlja.
-Hajde kupi kiselu vodu. Osveži se.
Zora je sve glasnije pevala. Jedna starija gospođa sa psom, prolazeći joj dade nešto umotano u foliju. Uzela je i odmah počela da razmotava.
Ovoga puta joj bijade baš krivo, što od nje neće više ništa da uzme.
-Život je skup! – zakrešta Zora – Skup! Skup!
Kreveljila se i kreštala. Počela je i da pocupkuje, sve brže i jače, i da neprekidno ponavlja istu rečenicu.
Prolaznici su se okretali, neki zaustavljali.
Požurila je da se udalji od te tragikomične scene.
-Da..skup..- prošaputa
Inspirisano stvarnim ličnostima i događajima, nastaviće se…
LA VIE EST CHERE
« Donne-moi 20 dinars. »
« J’ai rien, la vie est chère ! » répondit méchament une fille qui claqua la portière de sa coûteuse voiture. Elle laissa derrière elle une lourde odeur de parfum capiteux.
« Et bien, il est inapproprié par cette chaleur de 40°. » pensai-je, alors que le jeune homme qui l’accompagnait faillit me bousculer en passant. Froissée, je les suivis du regard.
Zora, cette fois-ci, sans son bagage pesant, avec seulement un petit sac à moitié plein, ricanait. Elle était là et regardait la voiture, dont le métal gris scintillait. Il avait l’air puissant, y’a pas à dire !
« C’est honteux. » murmurai-je et poursuivis mon chemin pressée.
Soudain, Zora se mit à chanter une vieille chanson.
La scème était déplaisante, elle essayait de gommer avec cette chanson ce qui s’était passé. C’était sa manière d’effacer et d’oublier.
« Va t’achetez de l’eau minérale et rafraichis-toi. » s’adressant à moi.
Zora chantait de plus en plus fort. Une vieille dame avec son chien s’approcha d’elle et lui donna quelque chose emballé dans de l’aluminium. Elle le prit et commença à le déballer.
Je m’en voulais cette fois-ci, qu’elle refusa d’accepter quoique ce soit de moi.
« La vie est chère ! » croassait Zora, « chère, chère ! »
Elle se balançait et croassait. Elle commença aussi à faire la gigue, plus vite et plus fort en répétant inlassablement la même rengaine.
Les passants se retournaient, certains s’arrêtaient.
Je me dépéchai pour m’éloigner de cette scène tragi-comique.
« Oui… Chère. » murmurai-je.
Inspiré de faits et personnages réels, à suivre…