KUPI ME, PRODAJ ME

Teško vreme, a Srbija neprekidno u njemu, bez naznaka da skoro izađe, nosi sa sobom razne anomalije, pa i prodaju umetnika i ljudi od javnog značaja.
Kad kažem prodaju, mislim na njihovu prodaju političarima, kojima služe za određenu prihvatljivu nadoknadu.

Stavljanje njihovog dela u funkciju manipulacije naroda, zarad interesa vlasti ili opozicije.

Iako, rećićemo ljudi od umetnosti, sporta, nauke ili nekog drugog javnog značaja treba da pripadaju svima, svojom slabošću oni padaju na kolena i vrše transfer.
Tim činom više ne pripadaju neistomišljenicima, iako bi sport, nauka, gluma… trebali da pripadaju svima. Do skoro ste nekoga voleli, pratili njegov rad, i odjednom preko noći vidite da zastupa opciju koja je po vašem mišljenju loša. On presatje da bude u fokusu vašeg interesovanja i samo kažete: “Prodao se.”, i krenete dalje.

Da li takva ličnost sme i treba da se proda?

Kada postavim to pitanje, setim se velikih umetnika, naučnika koji su ostavili trag ne samo u Srbiji, već i u svetu, za sva vremena, a koji su umrli u najvećoj bedi, koji su podnosili najveće siromaštvo.
Da li takva ličnost ima pravo kao svaki čovek, na svoj politički stav, na odluku?
Na javno istupanje i zastupanje određene opcije?

Vremenom dođete do zaključka da su se skoro svi prodali.

Prodate duše, tuga i jad.
Nastavite dalje u nadi da će teško obolelo društvo ozdraviti vremenom, i da će opasana bolest koja ga je zahvatila biti izlečena nekim novim, još ne otkrivenim lekom.

Advertisements

2 thoughts on “KUPI ME, PRODAJ ME

  1. Pitanje je da li volimo više umetnika i inog stvaraoca od njegovog djela; potrebno je da ga zaboravimo ili njegovo ime, a “njegovu” umjetnost prigrlimo. Ionako pričaju da su to njihova dječica i da su im podjednako draga, mada žive od njih, tih odaslatih “bombončića” za koje smo se zalijepili, sve dok nam nisu ispali iz ruku, saznati i poznati, pročitani. I pisma koja smo sa radošću dočekivali, a sada više ne važe ili im je istekao rok, čuvamo kao svjedoke nekog davno minulog vremena. Svi mi svjedočimo da je nešto bilo pa prošlo; a umjetnost, nauka, razna druga postignuća su neizbrisivi trag, ma šta mi mislili o njihovoj jadnoj prodaji ili čamljenju u kakvom zakutku bez svjetlosti pozornice do sudnjeg dana. Nešto nije uopšte ni zaslužilo da izađe na svjetlo dana, ali pružimo im priliku da se dokažu sebi, ako ne nama, jer nama se (ne) sviđaju prodane duše, ali djela odavno žive svoje zasebne živote, neovisni, i dio su cjeline i uma cijelog našeg svijeta. Ako išta vrijede, ne podmećimo im nogu, jer nisu mogli da izdrže pritisak neideje. Ako se i sami vrate, pogriješili su vrata, ti umjetnici bez imena i ličnog, opisanog, upisanog djela koje će zauvijek da sudi o jednom periodu njihovog života, ali ne ovog, u cjelosti rasprodanog.(Sale piši!)

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s