Agresija u aktivnom i pasivnom obliku preuzima kontrolu nad ljudima.
Aktivan oblik, na koji sve manje reagujemo i onaj podmukao, pasivan koji nas je skoro sve prožeo.
Ignorisanje i bojkot kao prastara metoda agresije, usavršena do perfekcije u današnjem modernom društvu poremećene Srbije.
Kad kažem poremećene, mislim da se sve tradicionalno skoro izgubilo i da su nas preplavili novi nakaradni, modeli ponašanja, koji se usvajaju kao normalni, dok sve tradicionalno postaje ili je već postalo glupo, ili se za to više ne zna.
Ono posebno tragično, što će se jako loše odraziti uopšte na živalj ove naše jadne Srbije su iskvareni mladi ljudi, ogrezli u poroke, a treba da imaju svoju decu, dočekaju starost i da gaje unuke. Često se zapitam kad se susretnem sa pokvarenošću mladih: “Šta će to biti sa pedeset, šezdeset? Monstrum? Šta će to naučiti svoje dete, unuče? Ili šta ga uči? Ne smem ni da mislim.”
Urušeno školstvo, urušena crkva, uništena vojska. Nepravda, kriminal na svakom koraku i mestu. Nepostojanje ustaljenih masovnih navika za čitanjem, učenjem, sportom. Ništa organizovano, sve samoinicijativno. Sportiste jedino vidim kao neke uzore i bljesnu tu matematičari, fizičari, govornici…, ali se o tome ne govori niti to više koga zanima.
Gušenjem individualnosti a sa njom i kreativnosti mi formiramo mlada stada, klanove, grupe bezličnih kreatura, sa vođama monstruoznog i psihopatskog profila koji sebe projektuju na grupu. U takvoj klanovitoj i poremećenoj Srbiji nema mesta za kreativnog individualca koji radi opstanka i dokazivanja sebe, može jedino da ode van zemlje, ili da proceni u koji klan da uđe. Ulaskom u klan, on mora da se odrekne dela sebe i da prihvati agresiju kao model ponašanja.
K L A N
