Koliko li samo patimo za bivšima koji nas nikada neće voleti, a moguće ljubavi lebde svuda okolo. Dodiruju nas osmesima, pogledima, muzikom, poezijom. Možda cvetom, šalom, rekom…A mi?
Tu ljubavnu patnju koju skupljamo danima i nosimo kao teret koji nas pritiska, kada bi svi koji je imaju odložili na jedno mesto namenjeno za to, sigurno bi ono zauzelo dobar deo zemljine kugle. Mogli bi da ga nazovemo Teritorija Neuzvraćene Ljubavi. Tu bi ljubavi lebdele slobodno, oslobođene tela koje su mučile svojom silom.
Obično slepi kod očiju vidimo samo baš taj lik koji nas nikada neće voleti.
Koji će nas samo boleti. Pržiti željom. Razdirati tugom.
Zašto uporno želimo da budemo junak iz Markesovog romana Ljubav u doba kolere? Da volimo i patimo samo za jednom ljubavi?
Florentino koji čeka pedeset tri godine sedam meseci i jedanaest dana.
Da li mi to svesno želimo da budemo Florentino, ili nas snaga ljubavi prisiljava na to?
“Ljubavna fantazija više vredi od proživljene ljubavi. Toliko je uzbudljivo ne preći sa reči na dela.”, rekao je Endi Vorhol. Koliko je u pravu, mišljenja su sigurno podeljena.
Dok vreme neumoljivo prolazi, za čekanje ga nema mnogo. Pametni pronađu Teritoriju Neuzvraćene Ljubavi, oslobode se nedostajanja i svega što uz to ide i prihvate novu ljubav.
Nova ljubav, to je elektrošok.
Resetuje srce, mozak, telo.
Zaboravljamo šta je bilo.
Počinjemno ponovo da učimo.
Da se smejemo.
Da imamo poverenja.
Da je moguće…
F L O R E N T I N O

Pa, ti to znaš ili ponovo stvaraš da stvaraš “teoriju neuzvraćene ljubavi”… i to u svojoj priči koja je, uglavnom, neuzvraćena, bar ovaj put sa moje strane… “Koleru…” sam zaboravila, kao uostalom i sve druge koje sam, napuštajući posljednje stranice, i stanice po kojima sam se pred konačni odlazak povremeno zadržavala, ne bih li nešto i zapamtila, jednom za svagda; do jednom, tek kad im se slučajno opet vratim, tek onda ću se sjetiti da im, tim sjećanjima i nesjećanjima, sazdanim od patnje i žara, zauvijek vratim milo za drago- užitak ponovnog čitanja ili vraćanja, svejedno vam bilo. Jedini zajednički užitak čitanja i vraćanja čuva kao pod velom tajni H. Kortasar u “Školicama”, jedan od najboljih našeg vremena po Markesu; po kojima sada igram igru neuzvraćenih poglavlja. Znači na preskok, ali ipak redom stranicu po stranicu, kao da Uputstvo za upotrebu ne postoji… pogledaj pa (mu) se vrati…
LikeLiked by 1 person
Hvala na preporuci za čitanje. 🙂
LikeLike
Odblokiraj me 🙂
LikeLiked by 1 person
😀 😀
LikeLike
Verujem da je moguće… samo se treba osloboditi te stare….
LikeLiked by 1 person