R E T K I

“Večiti sanjari. Nezreli ljudi. Odrasla deca. Hipersenzitivni. Don Kihoti. Zaljubljivi. Plačljivi. Jaki. Žilavi. Izdržljivi. Trpeljivi. Inpulsivni. Ironični. Drski. Uporni. Nesalomivi. Krhki. Meki. Nežni. Tužni. Veseli.”
“Uvek su me te suprotnosti čudile. Nesalomivi, a krhki. Ili meki, a jaki.”
“Ili plačljivi, a veseli.”
“Ili nežni, a žilavi.”
“Nikad proračunati, uvek direktni.”
“Nikad kukavice, uvek Don Kihoti.”
“Preziru foliranje i prepotenciju.”
“Ne podnose snobove i klanove.”
“Trče pred rudu.
“Na svoju štetu.”
“Zbog ideala.”
“Budu budala.”
“Mogu ceo dan da žive od muzike i poezije.”
“Mogu ceo život da vole.”
“Mogu sve da daju, a opet da imaju.
“Mogu uvek da počnu iz početka.”
“Mogu da oproste bezbroj puta onome koga vole.”
“Umeju da pate.”
“Da plaču.”
“Da odu i nikad se ne vrate.”
“Kakvi su to ljudi?”
“Retki.”

Advertisements

One thought on “R E T K I

  1. Rijetke su suprotnosti…još žešće krajnosti; iz krajnosti u krajnost je kao stajati na ivici između ljubavi i mržnje; bijesa i blagosti; vrućeg i hladnog; ravnodušnosti i ludila, igrice… skakati u ledenu vodu otrežnjenja poslije opuštajuće saune kupatila mog… pa opet svoju suprotnost i osjećaj (ne)poraza izdržati, a to je kao nemoguće i stvarno u istom i na granici prijelaza iz jednog u drugo: kad kažeš čujemo se drugi put, znači nikad i svakad… ali nikad uvijek ono nikad više da grakče glasom tamnog gavrana i lošeg predosjećanja. Ma, sjećaj me se onaj rijetki, ali često i ponovi sve moguće i nemoguće što se još ponovilo nije, kao sve lijepo što ima svoj vijek trajanja i ponavljanja i čekanja na isto(m) raskršću ispunjavanja svojih i tuđih nezajažljivih želja… ne može dok mi se ne ispuniš, da traješ a ne ponavljaš staru stvar poznatu po neuspjehu neponovljivosti: svaki pravac i osjećanje ima svoju suprotnost ali ne i slijepu ulicu i jedan pravac kakva je krajnost po kojoj jednosmijerni i neuzvraćeni padamo… da se podignemo i krenemo dalje, jedinstveni, rijetki i zato neponovljivi ili nezamjenjivi. Ponovo mi je kamen spoticanja! Svaki osjećaj i pravac su zauzeti i imaju dvosmijernu ulicu: ja tebi- ti prema meni… u susret drugome trčim dok me ti samo dozivaš s drugog kraja zablude i otkrovenja u istom. Moje i tvoje tajne su to ili njeni odijeci; eho preko ponora koji razdvaja a ne potiče na prebacivanje; ma, mi smo rekorderi po dozivanju a neodazivanju. Ne, nije moje da znam na koju lozinku je zaust, a polja čežnjiva se otvaraju pred nama, da trnu prsti na dodir, i jezik na glas. Pomozi bože; kakv si ti to čovjek? Rijedak, neponovljiv ili neostvariv… i za tuđu kuću po kojoj gaziš (ne)sigurnim korakom da tu baš želiš ostati i stati jer ne ideš dalje od toga. Očigled čuvaš naovamo!

    Liked by 1 person

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s