Ranije generacije se sigurno sećaju ljubavnih romana u nedeljnim ženskim časopisima, ili izdanja Ljubavni Vikend Roman. Svi su mahom imali sličan početak i zaplet, i isti kraj. Kraj je bio happy end, jer je to suština takvih romana. Počinjali su tako, što je ona izmučena životnim burama srela njega, pametnog i bogatog. On se zaljubljuje u nju, voli je i štiti do kraja života. Ili ona je otišla u svet i u svom stanu sa pogledom na Sacré-Cœur mašta o ljubavi i uspehu, sreće njega, fatalnog umetnika, rađa se strasna ljubav na prvi pogled i traje do kraja života. Tako bi moglo do unedogled. Sve nam se to čini smešno, previše slatko i nemoguće. Smišljeno da utoli žensku želju za idealnom ljubavi, partnerom koji ispunjava snove i prihvata nas onakve kakve zaista jesmo. Da li je baš tako? Da li smo pomislili da je možda neki od tih romana pisan po već proživljenoj priči, sličnog zapleta, i da je kraj nekad zaista srećan. Ne bih verovala, iako stara izreka kaže, “život piše romane”, da ne prisustvujem dešavanju jedne takve. Kakav će biti kraj, to još ne znam, ali uvod i zaplet deluju nestvarno.
S L A T K O
